U kutiji staroj, krajčkog alata,
živela je družina vesela, zlatna.
Makaze, traka i dugmad šarena,
svaka se hvali – svaka je vredna.
– "Bez mene krojač ne može da kroji!"
viče makaza, ispršena stoji.
– "A ja sve merim, u cm i metar!"
pohvali se traka, zanjiha je vetar!
– "A ja sam važna kad se kopča rukav,"
promućurno reče dugme i zauze stav'.
A mala iglica, tihalica skromna,
bori se za značaj i kad je u ćošak sklone.
Jednog dana nasta panika prava!
Devojčici haljina pocepana, plava!
Na rođendan žuri, a šta sad s tim?
Društvo iz kutije:
– "Hajde, to je za nas dim!"
Makaze krate, traka je meri,
dugme se sjakti u punoj verziji.
Ali ništa ne drži, haljinica puca...
Niko ne zove onu tanušnu što štuca.
Ali eto spasa – teta iglu đip u ruke,
uvuče konac, bez po muke.
Šiv, šiv – dva poteza,
haljina k'o nova!
Devojčica sjaji,
sreća je gotova!
Iglica ćuti, drama se stišava,
a društvo iz kutije sad igli se dodvorava...
– "Nismo znali da baš ti sve spasiš!"
– "Ti si heroj, al' to ne naglasiš!"
🧵 Pouka u stihu
Igla:
„Ne hvali se pre vremena,
svaka stvar je za nešto stvorena.
I najmanji kad dođe čas,
može spasiti sve nas.“
🌼 Autor: Nelly Poerich 🌼
Нема коментара:
Постави коментар