🌲✨DEDA MRAZ KROZ BAJKE 🌲✨(autorka Nelly Poerich)

 

🌲✨DEDA MRAZ KROZ BAJKE

(autorka Nelly Poerich)

Sanke ledom klize,

irvasi ih vuku,

kroz šervudsku šumu,

po sovinom huku.

Robinu Hudu poklon

ne može promaći,

za mnom samo hajde –

ja ću ga pronaći.

🌲✨

Kakav li je junak,

sva već znaju deca,

među darovima

i plišani meca.

. 🎁👗Iz daleka dopire

svih zvončića zveka,

Pepeljuga balsku

odoricu čeka.

Na sat mrko gleda,

po svom dvoru šeta,

na staklenoj cipeli

štiklica joj smeta.

🌲✨

Leden prozor briska,

nestrpljivo viri,

u promrzle prste

vrelim dahom piri.

🌲✨

Bat irvasa čuje

negde izdaleka,

praporci svud zvone,

tu je – stiže deka.

🌲✨

U letu joj poklon

u naručje baci,

od sreće je celu

obuzeše žmarci.

🌲✨

Jure dalje kočije,

sneg stazama prte,

na jelama haljine

od pahulja vrte.

Na prozorskom oknu

jedna lampa žmiri,

iza njenog plamena

drven nosić viri.

🌲✨

Deda Mraz se češka

po bradi dok hita –

da li taj šegrtić

slikovnice čita?

🌲✨

Pred malenu kuću

zalaufan stade,

Pinokiju poklon

na prag trošan pade.

🌲✨

Ka moru sad juri,

pojačava gas,

irvasi se poneli,

nadali pun kas.

🌲✨

Na pučini morskoj

ljuljuška se barka –

da l’ je taj vragolan

il’ optička varka?

Petra Pana stići

stvarno nije šala,

u Nojevu barku

Barbika je pala.

🌲✨

Obrazi od sreće

zabrideše Panu –

ko će toj lepotici

da pronađe manu?

🌲✨

Na obližnju stenu

jedan paket baci,

a Zlatnoj Sireni

zatreptaše kapci.

🌲✨

Zahvali se nemo,

poljubac mu dade,

svi stanari mora

s njom će da se slade.

🌲✨

A sad lakim kasom

u tu Zemlju čuda,

Alisa se nestašna

mota koje kuda.

Alisa se splela

u paukovu mrežu,

da uhvati poklon

traži ravnotežu.

🌲✨

Radoznalo devojče

raširilo oči,

kad iz njenog poklona

beli zečić skoči.

🌲✨

S dlana pirnu poljubac

našem slatkom deki,

a najdraži spusti

na ušice zeki.

🌲✨

Na zimi se irvasi

zagrejani puše,

a i Deka Mraza

zakopčan do guše.

🌲✨

U rudarsko mesto

stigoste pre mraka,

sa grane im graknu

razmahana svraka.

🌲✨

Tu Snežana živi

s patuljaka sedam,

na njezin kućerak

sa visine gledam.

Pokucajte triput

na ta mala vrata,

s pretnjom – zla im maćeha

još s ključem barata.

Posluša je deka,

gle – odškrinu vrata,

pomoli se Snežana

s jabukom od zlata.

Patuljci iz rudnika

pristižu k’o mravi,

opkoliše deku,

svaki poklon slavi.

Svilene bombone

zašuštale kratko,

gladni ih patuljci

smazaše baš slatko.

Od kremića Sneži

brkljavo je lice,

trebaće im korito

tople sapunice.

Hej, crveni kombi

pokloni im deka,

jel’ radnim patuljcima

potreba je preka.

🐺🧺Pojuriše dalje

u sve dublju šumu,

malenu Crvenkapu

ima još na umu.

Skrivena u žbunu,

ispred sanki kroči,

kroz strah jedva reče,

a suzne joj oči:

🐺🧺

„Zamalo mi srce

preplašenoj stade,

otresoh se vuka

na jedvite jade.

🐺🧺Ah, hvala ti, deko,

što se mene seti –

sve mislim me juri,

srce mi u peti.

🐺🧺Lavicu sam dobila,

o, kako je važna,

biće mi amajlija

opasna i snažna.“

Krivudavom stazicom

pojuriše dalje,

kod Ivice i Marice

miris trag im šalje.

Čokoladne kućice

opojnog su slada –

ah, ta grozna veštica,

nad njom vešto vlada.

Pomoliše se otud

suvonjavi, bledi,

a veštica iz prikrajka

motri ih i gledi.

„Čuj ti tamo, matora!“ –

podviknu je deka –

„Budeš li ih dirala,

ovaj malj te čeka!“

🥬⚓️

A sad dalje juriš,

Popaja pronaći,

i irvasima dobro

došli bi spanaći.

🥬⚓️

Posustaju, brekću,

po stazi se vuku,

te ih stade hraniti

na svu svoju muku.

🌲✨

Kad odnekud banu

vižljasta Oliva,

u bundi od nerca

kao filmska diva.

🌲✨

Bodi-gard joj Kvrga

suva leđa čuva,

a ona se češka

k’o da ima buva.

🌲✨

Pa najednom ciknu

k’o s iglom u veni:

„Za Popaja poklon

uručite meni!“

🌲✨

Deda Mraz se trže,

tri konzerve baci,

po stazi zakliziše

k’o da su na traci.

🌲✨

„A za mene poklon?“ –

ljutnu se Oliva,

i Kvrga je podrža:

„Šta se ovde zbiva?“

Deda Mraz se ogluši

na vapaj dva stvora –

pravda jeste dostižna,

iako je spora.

🌲✨

Poleteše irvasi

silinom mišića,

kraj kućice stadoše

preslatkih prasića.

Proviruju njuške,

koga li se plaše? –

eno strašnog vuka,

jedan prasić tapše.

🌲✨

Ispred deke silno

u kućicu dunu,

poletješe s kućicom

kao u tajfunu.

Naljuti se deka

silnije no ikad –

„Više njihovoj kući

ne smeš prići nikad!

Ispaliću pušku,

tri rafala stroga,

od sad sam za tebe

prava Baba Roga!“

🌲✨

A sad juriš dalje

pre no padne veče,

ka Trnovoj Ružici

irvasima reče.

🌲✨

Sto godina usnula

čekala je princa,

ako malo zakasnim

za nju je sitnica.

🌲✨

Tu trinaestu vilu

slučajno li sretnem,

ima da je naružim,

s uma da je smetnem!

🌲✨

Ispred kule klete

gde se prede lan,

stajala je s princom

ceo božji dan.

🌲✨

Uskliknu kad spazi

našeg slatkog deku,

od njega, uz poklon,

dobila je jelku.

🌲✨

Pregršt raznih stvari

što kraljevstvo krase,

i još raznih čuda

da se vila spase.

🌲✨

U kraljevstvo ono-

upre prstom deka,

i tamo me Mačak

u čizmama čeka.

🌲✨

Šeta ispred kralja

k’o musketar pravi,

klati mu se pero

s šeširom na glavi.

🌲✨

Ushićen poklonom

iz čizama skoči,

pa u trenu rečenicu

zahvalnosti sroči.

🌲✨

Uskoči u čizme

izglancane, nove,

pa krenu da vija

miševe i sove.

🌲✨

A sad kasom, deco,

obletimo planetu –

vi ste naša radost

najveća na svetu!

🌸RAZMAŽENO OVOLIKO🌸So Spoiled, This Much 🌸 Autor: Nelly Poerich

🌸ROĐENDANAC PO ZODIJAKU🌸- BLIZANAC/GEMINI - Autor Nelly Poerich

Ilustrator Nelly Poerich

BLIZANAC

22.05 – 21.06

 

Blizanac sam snalažljiv

Po potrebi varljiv

Promenama hrlim,

ceo svet bi da zagrlim.

 

Bratimim se sa svima
zanatlija rečima,

Veselog sam duha, lika

Vešta ruka pomoćnika.

Radoznalost mene vodi
i trenutku kad mi godi

Čitam konjige, a i pišem
kad se pričom inspirišem.

 Svestran, duhom didaktičan
umem biti haotičan
ali to je ono stanje
kad mi neko ništi znanje.

 

U ljubavi sam poeta
duhu vrednom poleta

Iznuđen od nemira

Živim život leptira.

 

 

NAŠALI SE PAČE MALO/ The Duckling and Aunt Goose#autor: Nelly Poerich

 

Pače i tetka Guska/The Duckling and Aunt Goose#autor: Nelly Poerich

Našali pače malo,

na žulj guski pravo stalo.

Motalo se celog dana

oko njenog malog stana.

Posuda joj stalno prazna

za obroka sva tri razna.

Celog dana jela nije,

pa guščiće grdi, bije.

I ne sumnja na komšiluk,

sve je tanji njezin struk.

Mislila je kuda poć’,

kad će proći gladna noć.

Da joj jutro novo svane,

da joj gazda s hranom bane.

Ujutru se ona skrila,

šćućurila guščja krila.

Ko zna kakva je to sila?

Kad ugleda pače malo,

u činiju pravo stalo –

brlja po njoj, slatko hlapće

samo guta i ne žvaće.

Zapita se guska gladna:

„Šta ću jesti, JA  jadna?“

Tad raširi hrabro krila,

pače kljunom svo izbila.

Komšiluk je ceo digla,

i patka je hitro stigla.

Uplašena, ona prosto

njen je pačić modar post’o.

Dobi snagu, gaknu jako,

njen je pačić mnogo plak’o.

Zameri se s guskom strogo –

drugačije sve moglo!

Gakala je šorom jako:

Nije ona guski svako!

"Mogla mi je lepo reći,

da ga svojom grdnjom sprečim!“

Diže kljun svoj uvis jako:

„Neće moći, gusko, tako!“

Ščepa svoje pače malo

iz činije što je palo.

Na znanje mu prekor daje

dok mu okca suzom sjaje:

„Ko za tuđim loncem haje,

taj uzoran ne postaje!“

Pokunji se pače malo,

od kljucanja posustalo:

„Izvinite, tetka Gusko,

što sam vaša jela kusko!

Namami me slatko testo

što nemamo kući često.“

Ali guska, vešca ljuta,

opet svoju priču buta:

„E, tako mi guščje časti,

na moj tanjir nećeš pasti!“

Ahahahaha – 

nasmeja se slatko patka,

ne osta joj ni gram kratka:

„Ah, jaka ti guščja čast

kad okolo žickaš mast!

Vidiš ovo moje pače –

izrašće od svakog jače.

Hoću, hoću, teta Gusko,

sve na meni već je usko.

Svakog dana brže lastem,

do neba ću da polastem!“

„Čujte ovog kusog jatka –

izrašće u važnog patka!“

Tu je patka britko sreza,

kljucnu pače, pa razveza:

„Ne beči se i ne rugaj,

lepši primer deci daj!

Guščići ti svuda vršu,

kuća mi je sva u kršu.“

Zgrabi pače, svo od punča,

da ne padne veća tuča.

Pače jadno za njom pođe –

biće gadno kad kući dođe.

S pridikom će opet leći

na slamnatoj staroj vreći.

Preko nosa pačjih „tegla“

i u snu će da mu vergla:

„Šali ovde nije mesto,

ješčeš kući opet testo.

Sve dok lunjaš koje-kuda,

pačijeg mi časnog suda!“

Naučilo pače malo 

da ukrasti nije šala

zahvalilo mami patki

što mu na kriv putić stala!

                           The Duckling and Aunt Goose

A little duckling, full of cheer,
stepped on Auntie Goose’s rear.
It wandered all day all around,
near her tiny home it was found.

Her food bowl empty, not a grain,
three whole meals had been in vain.
All day long she hadn’t fed,
so her goslings got yelled at instead.

She never thought to check next door,
her waist was thinner more and more.
She wondered where she ought to go,
how to survive the night of woe.

Longing for the morning light,
and for her master’s food delight.
At dawn she hid away in fear,
folded close her wings so near.

What strange force could this be now?
She saw that duckling, oh and how—
straight into her bowl it strode,
slurping, gulping, crumbs it mowed.

The hungry goose then asked in dread:
“What will I eat? I’ll starve instead!”
She spread her wings without delay,
and pecked the duckling right away.

The neighborhood was quickly stirred,
Mother Duck had soon been heard.
Shocked to see her child in fright,
his little bill bruised from the fight.

She found her strength and quacked aloud,
her duckling sobbed, the noise was proud.
She scolded Goose with sharp reproach—
it all could’ve been solved by approach.

“You could have spoken, calm and fair,
instead of pecking everywhere!”
She raised her beak and cried anew:
“That’s not the way, dear Goose, for you!”

She grabbed her duckling from the bowl,
a lesson learned, that was the goal.
“Who covets food that isn’t his,
a model child will never be!” — it is.

The duckling bowed, so small, so meek,
from all that pecking, feeling weak:
“Please forgive me, Auntie Goose,
for tasting what belonged to you.

That sweet pastry lured me near,
we seldom have such treats, I fear.”
But the angry Goose replied,
still with haughty, heavy pride:

“By all my goosey honor’s name,
you won’t touch my plate again the same!”
The Mother Duck laughed loud and clear,
“Not a single bite you’d spare, I hear!

So much for your goosey pride,
when begging scraps from all outside.
Just look at my duckling here—
he’ll grow up strong, have no fear!

Yes, yes, Auntie Goose, you see,
my clothes are tight as they can be.
Each new day I grow and grow,
to the sky one day I’ll go!”

“Hear this cheeky little chap—
he’ll grow to be a grand old drake!”
Mother Duck cut in with haste,
gave a peck and made her case:

“Don’t scowl and don’t deride,
be a better guide with pride.
Your goslings tear the yard apart,
my house is a broken heart!”

She grabbed her duckling, plump and round,
before a bigger fight was found.
The little one just followed home,
knowing trouble soon would come.

With scolding words he’d go to bed,
on straw that poked his little head.
Over his bill her voice would glide,
even in dreams it would reside:

“Joking here is not the way,
at home you’ll have your treat one day.
So long as you roam and stray about,
that’s my ducky verdict—out!”

🐞RODITELJSTVO🐞PORUKA RODITELJIMA ( predgovor knjige pesama ya decu Nelly...