LIJINE POUZDANE VESTI
Satirična pesma za decu
Cela šuma strepi, strašna vest je stigla,
dva medveda ljuta na noge se digla.
„Jazavcu su jazbinu srušili kraj puta!“
uzbuni ih lija, podbočena, ljuta.
„Haraju svud šumom, tipuju i moju,
moram im doskočiti s pčelama u roju.
Kad zalegnu noću, u pećinu sklone,
ustremiću ih na njih da im uši zvone.
I tebi su, vuče, tipovali leglo,
veruj svojoj liji, srce mi se steglo.
Vučićima malim kuma dobro želi,
hajde, diži hajku il’ ih odmah seli.
Ni ježevi nisu bezbedni, to tvrdim,
iako se na njih i ja često srdim.
Kako šumom krenem, na nekog naletim,
od njihovih bodlji k’o ptica poletim.
Tipuju i jelene, stare samotnjake,
juče sam im prozrela sve njihove cake.
I košute merkaju iza šuplje stene,
i srne i srndaće kad parenje krene.“
Nasta muk u šumi k’o što davno nije,
svak lukavstvo lijino u nevolji pije.
Samo kreja ne preza da joj jezik sveže,
kad stanari šume počeše da beže.
„Kud ste pošli — nazad, ubio vas grom?!
Odvajkada, čujete li, šuma je naš dom!?
Medvedi su opasni samo kad su ljuti,
naročito kad im lija lagariju smuti.“
Lija podvi rep, kuva maslo grđe:
„Čujete li sojku, ima li šta grđe,
nabediti je lako nevino stvorenje?!
Pamtiće to, ptičurino, moje pokolenje!“
„Pamtiće i naše!“ — povikaše složno,
i medvedi odnekud zabrundaše grozno:
„Opanjkavaš nas svuda, sram te i stid bilo,
pred istinom stani sad, lukava silo!“
Prepade se lija, dade se u kas,
da potraži negde ako ima spas.
U susednoj je šumi našla utočište,
sada služi svima, svuda milost ište.
Glasine ne miruju, svuda prolaz nađu,
znaju i tu medvedi ponekad da zađu.
Ne dira ih niko, uvaže k’o prave,
kad se kući vrate, šumski spokoj slave.
Autor: Nelly Poerich
Нема коментара:
Постави коментар