DECA U BLAGO KOJE SE LJUBAVLJU GOMILA

Decu volite naročito, jer ona su bezgrešna kao anđeli i žive da bi nas razdragala i usrećila; ona žive zarad čišćenja srdaca naših, kao neki putokaz za nas. Teško onome ko uvredi dete.. Eto, prošao si pored malog deteta, prošao si ljut, sa ružnom rečju, sa ozlojeđenom dušom; i nisi možda ni primetio dete, ali je ono tebe vidjelo, i lik tvoj, ružan i zao. Možda je ostao u njegovom slabačkom i nezaštićenom srdašcu. Ti to ne znaš, međutim, možda si već time bacio rđavo seme u njegovu dušu, a to seme će možda i porasti, a sve stoga što se nisi uzdržao pred detetom, jer u sebi nisi odgojio pažljivu i djelatnu ljubav. F.M.Dostojevski
Editorial Review "Razglednica šumarluka" is a gentle and charming children’s book, where the whisper of leaves, the scent of pines, and the cheerful chatter of forest friends blend into a magical tale. With vivid illustrations and warm storytelling, it invites readers—both young and old—to pause, listen to the forest, and discover its hidden joys. A story that stays in the heart like a postcard from childhood.

RAZGLEDNICA ŠUMARLUKA by Nevenka Nelly Poerich (knjiga pesama za decu)

"MAJKA KRALJICA U SOPSTVENOJ DRAMI"/ Ovo nije bajka ovo je stvarnost spojiti neraskidivo, Autor: Nelly Poerich #sweden#serbian#english#italian#france#denmark#canada

Slikovnica/Bojanka TAMO GDE SE ISTINA KRIJE, VREDNO JE TRAGANJA Spojiti neraskidivo. „Istina u stihu: Majka, sinovi, i jedan tata“) ✍️ UVOD...

Recenzija redakcije za knjigu „Razglednica šumarluka” (Autorka: Nelly Poerich)

📚„Razglednica šumarluka”🎨 je nežna, topla i duhovita knjiga za decu, u kojoj se šapat lišća, miris borova i veseli žamor šumskih junaka pretaču u čarobnu priču. 🌸Nelly Poerich, već prepoznata po slikovnicama „Našali se pače malo”, „Mama stroga kao baba roga”, „Đole stari jazavičar”, „Baka Ranka krije pare” i astrološkoj knjižici za decu „Rođendanac” (sve objedinjene u ovoj knjizi), kao i po romanima „Odlučna da uspe”, „Ona koju valja slušati” i „Ljubav poverena odozgo”, ovde ponovo pokazuje svoju prepoznatljivu mekoću izraza i vedar humor. Likovi su razigrani i bliski deci, a priča nosi mirnu, ali snažnu poruku o prijateljstvu, dobroti i lepoti prirode. Kroz stihove i nežne ilustracije, knjiga poziva male i velike čitaoce da zastanu, oslušnu šumu i otkriju njene skrivene radosti. 🌸Ovo je delo koje se ne zaboravlja — prava razglednica iz detinjstva koju nosimo u srcu. Editorial Review 📚"Razglednica šumarluka" is a gentle and charming children’s book, where the whisper of leaves, the scent of pines, and the cheerful chatter of forest friends blend into a magical tale. With vivid illustrations and warm storytelling, it invites readers—both young and old—to pause, listen to the forest, and discover its hidden joys. A story that stays in the heart like a postcard from childhood. Recenzija II – “Razglednica šumarluka” autroke 🌸Nelly Poerich 🌸Nevenka J. Nelly Poerich je prepoznatljivo ime u literaturi za decu. Član je Književne zajednice Jugoslavije, a svoj književni put započela je slikovnicom Našali se pače malo (1996). Kasnije je objavila i astrološku knjižicu "Rođendanac "(2003), kao i tri romana: Odlučna da uspe, Na koju valja slušati i Ljubav poverena odozgo. Pisati za decu, po definiciji Duška Radovića, znači pisati kao za odrasle – samo mnogo bolje. Nela u ovoj oblasti stvara iz čistih umetničkih razloga, unoseći toplinu, humor i maštovitost u svaki stih. Za razliku od mnogih, Nela ne prilazi književnosti za decu iz komercijalnih razloga, niti da bi “popunila vreme”, već iz iskrene stvaralačke potrebe. Njena poezija ne govori samo o „tropskoj šteti” niti se oslanja na defanzivan stav prema savremenim medijima, već nudi bogatstvo mašte, igru, toplinu i radost. Nela ima dar da svako životinjsko ili prirodno biće prikaže kao živopisnog junaka, da mu udahne osobine koje decu podsećaju na ljude, a ljudima pokaže ono što im u svakodnevici promiče. Njene pesme obiluju slikama iz narodnog života, vešto uklopljenim u savremeni ritam i rimu, i uvek nose jasnu, nenametljivu pouku. Odnosi među ljudima, posebno unutar porodice, česta su tema Nelinih pesama. Ona ume da kroz vedar ton i humor dotakne i ozbiljne teme, kao u pesmama Mama stroga kao Baba Roga ili Baka Ranka krije pare. U tim stihovima se oseća iskrenost, briga i toplina. Posebnu dimenziju njenog stvaralaštva čini humor. Humor je, na neki način, ključ kojim se nenametljivo otključava dečje srce i pažnja. Nela ga koristi instinktivno – bilo u pesmama poput Mali Mirko pao s duda ili Đole stari jazavičar – uvek sa merom i toplinom. Taj humor prožima čitavu zbirku Razglednica šumarluka, čineći je privlačnom i deci i odraslima. Zato mi nije teško da kažem da bih voleo da vidim sve ove stihove objedinjene u knjizi, a autorku, Nevenku Nelu Jovanović, pozdravljam srdačnom, kolegijalnom dobrodošlicom u svet poezije za decu. Ljubivoje Ršumović, pesnik

четвртак, 14. август 2025.

ROSA TRČKA BOSA PEČILA JE OSA Autor: Nelly Poerich

         


  Još od jutra mala Rosa

po travici trčka bosa.

čim se takne nekog cveta

odjuri je ljuta osa.


Viće baka s praga kuće

polomiću baš svo pruće

cipelice obuj dete

eto trna ubošće te .


I ćurka se tuda mota

ćurićima baš divota

kljuckaju po rosnoj travi,

deda kosu zaboravi.


I lisac je noćas lijo

sa tvorom se okomio

na kokoške oko štale

čiodice nađoh male.


Prosuo po njima trag

odneo ih crni vrag

doji vamo obuj cipe

zar ti nije dosta gripe.


Evo sad ću stani bako

ne plašim me svačim tako

da se u snu budim noću

mesečarim tu po prošću


Da naberem tebi cveća

bila bi mi radost veća

Ova osa napast prava

da li ona nekad spava.


Pečila me jao bako

otiče mi prstić jako.

naučila tebe baka Anka

zaceli to na brzaka.

Taj noktiće ubod krsti


Baci cvetić tek  što nabra

kraj bakinog starog čabra

od bola sve čelo mršti

dok noktićem ubod krsti.

naučila je baka 








 







среда, 13. август 2025.

BAKA RANKA KRIJE PARE/GRANDMA RANKA HIDES THE MONEY- Autor Nelly Poerich

                                                BAKA RANKA KRIJE PARE

(Autorka: Nelly Poerich)




Baka Ranka krije pare
za nejake dane stare.


Tražila ih ovog puta,
na sebe je — k’o ris — ljuta:

„Gde li sam ih ostavila?
U maramče sam ih svila…
Ah, kakva sam ja guska!“
psuje baka, samo prska.


Tražila ih dva-tri sata,
a kuća joj na dva sprata.
Išla gore, išla dole,
noge stare baš je bole.



Razmišlja se baka Ranka,
da l’ je možda neko sanka?
„Koji vrag se ovde moto,
pa mi ovo bede smoto?“


Filmova mi sto u glavi,
ali ko je akter pravi?
Sa suzom joj sumnja pade
da l’ je možda deca rade.

Još od džema baka slatka,
dogega se kao patka,
na poljanče iza kuće,
gde za zimu skuplja pruće.


Igrala se deca žmurke,
jure deca, lete ćurke.
Viče baka da zastanu,
navija na svoju stranu:


„Ne zujite tu k’o ose
oko panja, oko kose!
Te su grane k’o jež ljuti,
na nevolju nos mi sluti.

Trk u kuću, palo veče,
palačinke baka peče.“
Ushićeno kliču deca,
a baka ih slašću peca.

Palačinkom sve ih mami,
dok ih služi, plače, drami,
pa ih merka ispod oka,
k’o prasiće gazda Proka.

Deca čuju i ne čuju,
dok prstiće oblizuju…
Samo Veka menja boje,
vrti glavom — ne zna ko je.

Baka Ranka, mudra lija,
lukavo ih pričom svija:
„Al’ me pusta noga štreca,
treba stići do kredenca.


Deca odmah pritrčaše,
ispod ruke povedoše.
Na stolicu baka sede,
ulovi im sve poglede.

Fioka ih škripom trže,
a baka će: „Bolje, brže!
Eto, to je tajno mesto
gde sakrivam pare često.

Starost teška, deco draga,
imah pare — sad do vraga!
Sumnjam da ih uzeo neko,
da ti nisi, možda, Veko?

Priznaj baki, moja mila,
dođi baki ti u krila.
Kao lula obućara,
žalila se lutka stara:
‘Kaže, za nju više ne haješ,
paučinu sa njom pajaš.
Barbiku si prigrlila —
od kog si je ti dobila?’

Veku obli stid po licu,
izu svoju patikicu,
pruži baki par dinara,
da ne plače, jer je stara.

Zagrli je tako tužnu,
učinila stvar je ružnu…
„Oprosti mi, bako mila,
detinje sam postupila.“

A baka se ka njoj naže,
pa joj glasom toplim kaže:
„Nemoj, Veko, više tako —
lopov može biti svako,

al’ mu nije slavno ime,
ne hvali se niko njime.“


GRANDMA RANKA HIDES THE MONEY

(Author: Nelly Poerich)

Grandma Ranka hides her pay,
for her hard and lonely day.
This time she searched, all upset,
like a lynx in a net:

“Where on earth did I put it away?
In my handkerchief? I thought — that day.
Ah, what a silly goose I’ve been!”
Grandma mutters, face turned mean.

For hours she searched, up and down,
through the two floors, round and round.
Up the stairs and down the hall,
her tired legs near to fall.

Grandma Ranka starts to wonder,
“Has someone played me, pulled me under?
What devil roamed around in here,
and took my poor coins — I fear?”

A hundred scenes run through her head,
but who’s the thief? Who misled?
With a tear, suspicion starts to grow —
“Could it be the kids? I just don’t know…”

Since the jam, sweet Grandma dear,
waddled out without any fear,
to the meadow just behind the shack,
where she gathered winter sticks to stack.

The children played a game of hide-and-seek,
turkeys flapping, children shriek.
Grandma shouts for them to freeze,
and calls them over with practiced ease:

“Don’t buzz around like wasps, my dears,
’round the stump and round my ears!
Those twigs are prickly, like a hedgehog’s pride,
my nose foresees some trouble inside.”

“Run to the house, it’s getting late,
Grandma’s pancakes — don’t be late!”
The children cheer, their joy unbound,
while Grandma’s sweets come passing ’round.

With pancakes she tempts them all,
serving treats in the cozy hall.
She peers at them with a knowing eye,
like Farmer Proka at piglets nearby.

The children hear her, yet pretend not to,
licking their fingers, as children do…
Only Veka’s face turns red,
shaking her head at what was said.

Grandma Ranka, sly as a fox,
weaves her words like secret locks:
“My silly leg gives me a twinge,
but I must reach the cupboard’s hinge.

The children hurry, grab my hand,
and lead her where the cupboard stands.
Grandma sits and holds their gaze,
as the drawer creaks in a sideways sway.

‘Here it is, the secret place,
where I hide my money case.
Old age, my dears, is not so kind,
I had the cash — now who’s in my mind?

Could it be you, Veka dear?
Come, sit with Grandma here…’
Like the cobbler’s pipe, old and worn,
she sighed: ‘Your doll feels forlorn,

you’ve left her in the cobweb’s care,
and hugged your Barbie everywhere.’
Veka blushed from ear to ear,
pulled off her shoe without fear.

She gave Grandma coins so small,
to stop her tears once and for all.
She hugged her tight, eyes full of sorrow,
‘I was childish — I’ll be better tomorrow.’

Grandma bent down, with a loving tone:
“Don’t do that again, my own.
A thief could be anyone, it’s true —
but it’s not a name for you.”


Recenzija slikovnice „Baka Ranka krije pare“

Autorka: Nelly Poerich

Slikovnica „Baka Ranka krije pare“ duhovita je i topla priča koja, kroz stih i nežnu ilustraciju, uvodi čitaoca u svet jedne snalažljive bake i nestašne dečurlije.
Tekst u rimi, pisan laganim i pitkim tonom, uspešno spaja humor i pouku — čitalac se smeje bakinom „detektivskom“ traganju za parama, a na kraju ostaje poruka o iskrenosti i poverenju.

Ilustracije, izvedene u akvarel-tehnici sa pastelnim bojama, donose vedar, pomalo nostalgičan ugođaj, a lik bake Rankе osmišljen je kao vižljasta, živahna starica sa iskrama lukavstva u očima. Poseban šarm daju prikazi domaće atmosfere — od kredenca sa teglama džema, do stola punog palačinki, gde deca oblizuju prstiće.

Priča i slike zajedno čine skladnu celinu koja je jednako zanimljiva deci i odraslima. Za decu, to je smešna i zabavna pustolovina; za odrasle, to je blagi podsetnik na to da mudrost često ide ruku pod ruku s nežnošću.


Review of the Picture Book “Grandma Ranka Hides the Money”

Author: Nelly Poerich

The picture book “Grandma Ranka Hides the Money” is a humorous and heartwarming tale that, through rhyme and gentle illustration, takes the reader into the world of a resourceful grandmother and a group of mischievous children.
Written in a light, flowing rhythm, the rhymed verses successfully blend humor with a moral lesson — readers laugh at Grandma’s “detective” search for her money, yet are left with a meaningful message about honesty and trust.

The watercolor-style illustrations, in soft pastel tones, bring a cheerful and slightly nostalgic feel, with Grandma Ranka depicted as a sprightly, witty old lady with a sparkle of mischief in her eyes. The domestic settings — from the cupboard filled with jars of jam to the table piled high with pancakes while children lick their fingers — add a special charm.

Together, the story and illustrations form a harmonious whole that will delight both children and adults. For children, it’s a funny and engaging adventure; for adults, it’s a gentle reminder that wisdom often goes hand in hand with tenderness.

ZEKINA RAZGLEDNICA ŠUMARLUKA/ Zeka’s Postcard from the Forest author Nelly Poerich

 

ZEKINA RAZGLEDNICA ŠUMARLUKA

autor:Nelly Poerich


Spremio se zeka
kao stari deka,
potkresao brkove,
gladeći ih nagore.

I uši je štrcao,
do neba ih digao,
frapirao orlove
 sve krilate stvorove.


Zečicu je zaposlio,
strogoćom je oznojio,
da ga četkom oriba,
svaki mišić razgiba.

Oficirski da korača
kad se lati okidača,
da oduči rafala
ta lovačka njuškala.

I jutros se namerili,
strahom šumu zaposeli.
Lisice se razbežale,
k’o krtice zakopale.

I vukova budna straža —
cirkuzanta kamuflaža,
a medvedi ucvikali,
obećanja zataškali.
Ko jazavci pećinari,
svoje šape parkirali.
Samo ose — zujalice,
radoznale zevalice,

bumbarima bodre trap,
skoro da ih zviznu kap.
Uka, frka, tandrčuka,
razglednica šumarluka.
Napred štrči glava seda,
zekan puškom lov zaseda,
brzinom sve čika mrko —
ko ga stigne, taj je crk’o.

Narogušen svojim uhom,
belim uhom, kao duhom:
„Hajte, lovci, hitri momci,
ne drž’te se kao moljci!
Hvalisavci, dajte kas,
da vidimo ko je as!“
I kad šumu ćuk zaćuti,
meci će vas obasuti.

U zekana hitre noge
zastrašiće, zastrašiće
sva šunjala šumske sloge.

Uka, frka, tandrčuka,
razglednica šumarluka.


Prevod na engleski

Zeka’s Postcard from the Forest

The rabbit got ready,
like an old granddaddy,
trimmed his whiskers neat,
brushed them upward, sweet.

He stretched up his ears,
so tall to the spheres,
startling every eagle
and all winged people.

He set his doe to work,
with strictness — no shirk,
to scrub him with a brush,
make each muscle flush.

To march like an officer,
when he grabs the trigger,
to scare off with a burst
those hunters, the worst.

And this morning they came,
fear spread through the game,
foxes fled in fright,
like moles out of sight.

The wolves on guard alert —
a circus disguise expert,
and the bears ran away,
their promises gone astray.

Like badgers in a cave,
their paws they parked and gave.
Only wasps — buzzing spies,
curious with wide eyes,

cheered the bumbling bees’ lap,
almost gave them a slap.
Clamor, racket, boom and cheer,
a forest postcard — loud and clear.

Up ahead, a grey head peeks,
the rabbit’s gun in ambush speaks,
swift as lightning, oh beware —
catch him, and you’ll end right there!

With his ear all bristled white,
like a spirit in the night:
“Come on, hunters, speedy boys,
don’t just flutter like moth toys!

Braggarts, give a faster pace,
let’s see who wins the chase!”
And when the owl makes the hush,
bullets at you it will rush.

The rabbit’s swift and fleet,
your sneaking will meet defeat,
all forest truce retreats.

Clamor, racket, boom and cheer,
a forest postcard — loud and clear.

уторак, 12. август 2025.

ATRIJA I NJENA ČAROBNA LEPEZA🌙✨ Bajkovita predstava za decu Autor Nelly Poerich

 


Atrija i njena čarobna lepeza

Bajkovita, komična predstava za decu

O uobraženoj princezi Atriji koja bira svog princa i srcem i glavom. Ali niko to ne vidi tako – ni ostale princeze iz susednih kraljevstava, naročito one koje su „zašle u godine“. Usamljene i u očaju, jako su ljubomorne na njenu magičnu lepezu i zavodljivost. Svi prinčevi su zaljubljeni u Atriju. Nižu se peripetije sa njenom malom družinom: mačkom Zrikom, majmunom Začikalom, Kezić Mlatkom, Klepetalom i dvorkinjom Prahijom, te neočekivanom gošćom – čarobnicom Zadom, koja dolazi na dvor da je upozori čarolijom da se ne igra tuđim srcima kao sa lutkama.

Atrijina Zlatna lepeza joj drži sreću i sve vreme je uz nju da ne poklekne.
U tom čarlamastom previranju, na dvor dolazi s juga princ Narion od Rca, kome je ona davno, u jednom proputovanju, zapela za oko. Atrija odmah prepoznaje onu ljubav koju je oduvek priželjkivala, ali glumom mu „zavara trag“ do svog probirljivog srca. Ne zadugo – sklanja štit i njihova se ljubav kruniše bajnim kraljevskim venčanjem. Zlatna lepeza joj je do kraja ostala odana.


Likovi:

  • Zavodljiva lepeza

  • Princeza Atrija

  • Princ Narion

  • Kralj Arbiter

  • Kraljica Likana

  • Dvorkinja Prahija

  • Tri služavke

  • Služavka Smiljka

  • Čarobnica Zada

  • Čarobnjak Dardarije

  • Dvorska luda Klepetalo

  • Majmun Začikalo

  • Mačak Zrika

  • Beštijski mačak Kezić Mlatko

  • Miševi: Komandirko, Mudrca, Gurmanko, Boemko, Pospanko, Plašljivko


Prva scena – Prva slika




Zavodljiva lepeza:
Sazdane od snova
mašte čudotvorca,
protežu se zidine
jednog drevnog dvorca.

U kom se u ljubav
verovalo više,
čuvanoj ko blago —
a sad malo tiše.

Odvajkada tu se
rađale princeze,
kakvu će nam tajnu
otkriti lepeze?


Čarobnica Zada, zalaufana, upada u dvor sa namerom da svojom čarolijom primiri princezu Atriju zbog gluposti koje pravi. Ostale princeze, pa i one „zašle u godine“, postale su jako zavidne na njenu lepotu i zavodljivu lepezu kojom je osvojila sve prinčeve iz okolnih dvoraca. Mnogi prinčevi su hteli Atrijinu ruku, a ona je birala svog princa, praveći se važna i idući svojim putem, u nadi da će ga konačno sresti.

Uživala je u toplini dvora pored svojih roditelja i nerazdvojne klape koja ju je zasmejavala do suza, a ponekad i ljutila nekom svojom glupostarijom — posebno majmun Začikalo i mačak Zrika. Redovno ih je mlatila metlom. Najviše bi nadrljao beštijski mačak Kezić Mlatko kada bi skakao na kuhinjski sto da krišom „ćapi“ neku od đakonija, vijajući dvorske miševe. Služavka Prahija joj je služila kao ventil za pražnjenje kad je dohvate njene beskrajne maštarije. Dvorska luda Klepetalo im je referisao od A do Š sve što se dešava na dvoru i okolini, da su im uši redovno zvonile od raznih smicalica.





Zada:
Iz susednog dvorca
meni žalbe stižu!
Zbog princeze Atrije
zidine se dižu!

Zavela je prinčeve,
opila im srca,
a njena zajedljivost
i nadalje vrcka!

Puštah ja da šizi
ta kraljevska klapa,
pa i da se late
mog čarobnog štapa!

Ali čudo nije
za svačiju ruku —
evo sad uz vino
prizivaju bruku!


Majmun Začikalo i mačak Zrika, dva radoznala i prevejano lukava stvora, ometaju je u nameri svojim doskočicama.

Začikalo:
Ja sam vam ko mišić,
svuda rupu nađem,
šta ako jado jedan
u Zadin šlafrok zađem?

Zrika:
Koliko si šašav,
uveren sam pravo,
kad si na mom repu
do maločas spavo!

Začikalo:
Zabrani mi, Zriko,
da ludosti pravim,
makar tvoje šape
morao da slavim!


ENGLISH – translation

Atrija and Her Enchanted Fan

A fairy-tale comedy for children

About the conceited Princess Atrija, who chooses her prince with both her heart and her mind. But no one sees it that way – especially the other princesses from neighboring kingdoms, particularly those “of a certain age.” Lonely and in despair, they are very jealous of her magical fan and her allure. All the princes are in love with Atrija. Misadventures follow with her little troupe: the cat Zrika, the monkey Začikalo, Kezić Mlatko, Klepetalo, and the maid Prahija, along with an unexpected guest – the sorceress Zada, who comes to the court to warn her with magic not to play with other people’s hearts as if they were dolls.

Atrija’s Golden Fan guards her happiness and stays by her side to keep her from faltering.
In the midst of this lively turmoil, Prince Narion of Rca arrives from the south, a man who had noticed her long ago during one of his journeys. Atrija instantly recognizes the love she had always dreamed of, but pretends to be aloof to “throw him off the trail” to her selective heart. Before long, she lowers her guard, and their love is crowned with a magnificent royal wedding. The Golden Fan remains loyal to her to the very end.


Scene One – First Image

Enchanting Fan:
Built from dreams,
from a miracle-maker’s mind,
the walls stretch high
around an ancient castle.

Here, love was treasured
more than gold,
guarded like a jewel —
but now, hush, behold.

For ages, princesses
were born in this place,
what secret will
the fan now embrace?


The sorceress Zada bursts into the court, determined to calm Princess Atrija with her magic, for the foolishness she has been causing. The other princesses, even those “of a certain age,” have become terribly jealous of her beauty and her enchanting fan, with which she has charmed all the princes from the neighboring castles. Many princes have sought Atrija’s hand, but she has chosen her own path, making herself seem important, hoping she will one day meet the right one.

She enjoyed the warmth of the court alongside her parents and her inseparable gang, who made her laugh to tears — and sometimes annoyed her with their antics, especially the monkey Začikalo and the cat Zrika. She often chased them with a broom. The one who got in the most trouble was the beastly cat Kezić Mlatko, who would leap onto the kitchen table to secretly snatch delicacies while chasing the royal mice. The maid Prahija served as her outlet for venting whenever her endless daydreaming took over. The court jester Klepetalo reported to them from A to Z all that was happening in the court and beyond, so their ears often rang with all sorts of schemes.


Zada:
From a neighboring castle
complaints reach my ear!
Because of Princess Atrija,
walls are rising here!

She’s bewitched the princes,
set their hearts aflame,
and her biting wit
still plays the same game!

I let that royal gang
go wild in their spree,
even reaching for
my magical key!

But magic is not
for just any hand —
and now with their wine
they invite shame to the land!


The monkey Začikalo and the cat Zrika, two curious and cunning creatures, interrupt her with their quips.

Začikalo:
I’m like a little mouse,
always finding a hole,
what if, poor thing,
I crept into Zada’s robe?

Zrika:
How silly you are,
I swear it’s true,
you were sleeping
on my tail ’til just a moment ago!

Začikalo:
Stop me, Zrika,
from my foolish ways,
even if I must praise
your paws for days!

2. Slika 2 Scena

SRPSKI – Lektorisano

Dvorska luda Klepetalo upada spolja, saplete se o Prahijine ogromne cipele i pobode nos o pod. Podiže se uz jauke, pipkajući svoje lice. Videvši da niko ne reaguje, zastaje ukopan Zadininim prisustvom, ali se brzo okuraži i priključi šašavim njuškama.

Klepetalo:
Kliberi se Zrika
ko od buva drapa,
koji džek bi bio
otmenijih šapa.

Zrika:
U našem je dvoru
uvek drugo stanje,
stigneli te Klepa
zažalićeš krajnje.
Povuci se, Zado,
još dok ti je glave,
dok te tako moćnom
čarolije prave.

Ali Zada ne ferma savete ni poglede mrske, već se još više roguši, mašući svojim štapom.

Zada:
Za pokus ste zreli,
čarobnog mi štapa!
Ahaha,
jaka ste mi vi
kraljevska klapa.
Takvih huligana
puna mi je kapa.

Začikalo:
Jesmo, jesmo, jesmo,
nego šta, nego šta!
Ahahaha,
uta, uta, utata,
ovde, kako vidim,
igraćemo rata.

Zada se ne obazire na Začikala i njihov pripravni, naoružani stav, već priprema svoje rekvizite za čaroliju.

Zada:
Princeze nam pate,
ucveljene drame,
zbog Atrije prinčevi
izmiču im rame!
Ta njena lepota
osvaja i mami!
Nastavi li s igrom,
svi ostaće sami.
Za pokus ste zreli,
čarobnog mi štapa!

Začikalo:
Šta ako zatajiš,
zafali ti moći?
Mogu nam još kakve
ludorije doći.
Smišljotine naše
vrcaju u trenu!
Čak i našu Atriju
s uma
umeju da skrenu!

Klepetalo šapuće Zriki na uvo…

Klepetalo:
Gle, gle Atriju,
lukavo se smeši,
ignoriše Zadu,
neki čvorić dreši.

Zrika:
Ihihih…
Onaj… čvorić:
„Kako da joj podvali,
a da je ne provali.“

Majmun Začikalo prevrće po ćošku kutiju sa igračkama, tražeći ratnu uniformu i pušku sa ćorcima, i na sav glas proziva Zadinu zadnju nameru. Klepetalu daje pljosnatu motku kojom Prahija podupire veš.

Začikalo:
Ma, ko je ova Zada?
Umišljena čarobnica
ko napukla lubenica,
sama šaka jada.
Sama šaka jada,
videćemo kog će pre
da dohvati Džada.

Začikalo i Klepetalo, naoružani, jurišaju na Zadu, a mačak Zrika se ispeo na sto i preteći mlati repom, držeći im stranu.



Atrija:
Začikalo, stani,
ne blebeći, jado,
kome pravo glasa
ja princeza dado’.
I ostala banda
pod konac da stane,
moja visost ne pada
na te, te, te niske grane.

Sva trojica, naoružani do zuba, staju po Atrijinoj zapovesti pod konac, nadomak Zade, rugajući joj se krišom da ne primeti Atrija. Čim ih osmotre njenim prekim pogledom, navlače na lice krotkost i poslušnost.

Zada se najstrašnije beči na njih, nastavljajući da se prepucava sa Atrijom.

Atrija:
Sa tim tvojim kezom
smešna si mi, Zado,
zamah tvoga štapa
iščekujem rado.


ENGLISH – Translation

The court jester Klepetalo rushes in from outside, trips over Prahija’s enormous shoes, and slams his nose into the floor. He gets up with groans, feeling his face. Seeing no one react, he freezes at Zada’s presence, but quickly gathers courage and joins the band of goofy faces.

Klepetalo:
Zrika’s chuckling
like fleas are biting,
what kind of Jack would be
of more refined paws?

Zrika:
In our court
things are always changing,
if Klepa gets you,
you’ll regret it greatly.
Back off, Zada,
while you still have your head,
while magic still
makes you so mighty.

But Zada ignores the advice and hostile looks, only bristling more, waving her staff.

Zada:
You’re ripe for testing,
by my magic staff!
Ahaha,
what a fine
royal crew you are.
I’ve had enough
of such hooligans!

Začikalo:
Yes, yes, yes,
of course, of course!
Ahahaha,
uta, uta, utata,
from what I can see,
we’re going to play war!

Zada ignores Začikalo and their ready, armed stance, and begins preparing her props for the spell.

Zada:
Our princesses suffer,
tragic and heartbroken,
because of Atrija, princes
turn their shoulders away!
Her beauty
enchants and lures!
If she keeps playing,
all will end up alone.
You’re ripe for testing,
by my magic staff!

Začikalo:
What if you fail,
and run out of power?
We might get into
even more mischief.
Our schemes
spark in a flash!
Even our Atrija
can be
driven out of her mind!

Klepetalo whispers in Zrika’s ear…

Klepetalo:
Look, look at Atrija,
smiling slyly,
ignoring Zada,
untying some knot.

Zrika:
Heheheh…
That… knot:
“How to trick her,
without her catching on.”

The monkey Začikalo rummages through a toy box in the corner, searching for a soldier’s uniform and a rifle with blanks, loudly mocking Zada’s latest intention. He hands Klepetalo a flat stick that Prahija uses to prop up the laundry.

Začikalo:
Who is this Zada, anyway?
A conceited sorceress,
like a cracked watermelon,
just a handful of nothing.
A handful of nothing—
we’ll see who she
strikes first.

Začikalo and Klepetalo, armed, charge at Zada, while the cat Zrika climbs onto the table, threateningly swishing his tail in support.

Atrija:
Začikalo, stop,
don’t babble, you fool,
to whom I, the princess,
grant the right to speak.
And the rest of the gang
stand at attention,
my highness does not stoop
to such lowly tricks.

All three, armed to the teeth, stand at attention by Atrija’s command, close to Zada, mocking her behind her back so Atrija doesn’t notice. As soon as she casts them a stern look, they put on faces of meekness and obedience.

Zada glares at them fiercely, continuing her verbal sparring with Atrija.

Atrija:
With that silly grin of yours,
you’re funny to me, Zada,
I eagerly await
the swing of your staff.🌙✨



Pače i tetka Guska/ The Duckling and Aunt Goose#autor: Nelly Poerich

 

Pače i tetka Guska/The Duckling and Aunt Goose#autor: Nelly Poerich





Našalilo pače malo,
na žulj guski pravo stalo.


Motalo se celog dana
oko njenog malog stana.

Posuda joj stalno prazna
za obroka sva tri razna.

Celog dana jela nije,
pa guščiće grdi, bije.


I ne sumnja na komšiluk,
sve je tanji njezin struk.
Mislila je kuda poć’,
kad će proći gladna noć.

Da joj jutro novo svane,
da joj gazda s hranom bane.
Ujutru se ona skrila,
šćućurila guščja krila.

Ko zna kakva je to sila?
Kad ugleda pače malo,
u činiju pravo stalo –
prlja po njoj slatko hlapće
samo guta i ne žvaće.

Zapita se guska gladna:
„Šta ću jesti, ja jadna?“
Tad raširi hrabro krila,
pače kljunom svo izbila.



Komšiluk je ceo digla,
i patka je hitro stigla.
Uplašena, ona prosto
njen je pačić modar post’o.


Dobi snagu, gaknu jako,
njen je pačić mnogo plak’o.
Zameri se s guskom strogo –
drugačije sve moglo!

Gakala je tako jako:
„Nije ona guski svako!
Mogla mi je lepo reći,
da ga grdnjom svojom sprečim!“
Diže kljun svoj uvis jako:
„Neće moći, gusko, tako!“
Ščepa svoje pače malo
iz činije što je palo.

Na znanje mu prekor daje
dok mu okca suzom sjaje:
„Ko za tuđim loncem haje,
taj uzoran ne postaje!“

Pokunji se pače malo,
od kljucanja posustalo:
„Izvinite, tetka Gusko,
što sam vaša jela kusko!

Namami me slatko testo
što nemamo kući često.“
Ali guska, vešca ljuta,
opet svoju priču buta:

„E, tako mi guščje časti,
na moj tanjir nećeš pasti!“
Ahahahaha – u smeh patka,
ne osta joj ni gram kratka:

„Ah, jaka mi guščja čast
kad okolo žickaš mast!
Vidiš ovo moje pače –
izrašće od svakog jače.

Hoću, hoću, teta Gusko,
sve na meni već je usko.
Svakog dana brže lastem,
do neba ću da polastem!“

„Čujte ovog kusog jatka –
izrašće u važnog patka!“
Tu je patka britko sreza,
kljucnu pače, pa razveza:

„Ne beči se i ne rugaj,
lepši primer deci daj!
Guščići ti svuda vršu,
kuća mi je sva u kršu.“

Zgrabi pače, svo od punča,
da ne padne veća tuča.
Pače jadno za njom pođe –
biće gadno kad kući dođe.



S pridikom će opet leći
na slamnatoj staroj vreći.
Preko nosa pačjih „tegla“
i u snu će da mu vergla:

„Šali ovde nije mesto,
ješčeš kući opet testo.
Sve dok lunjaš koje-kuda,
pačijeg mi časnog suda!“

Naučilo pače malo 
da ukrasti nije šala
zahvalilo mami patki
što mu na kriv putić stala!



                           The Duckling and Aunt Goose

A little duckling, full of cheer,
stepped on Auntie Goose’s rear.
It wandered all day all around,
near her tiny home it was found.

Her food bowl empty, not a grain,
three whole meals had been in vain.
All day long she hadn’t fed,
so her goslings got yelled at instead.

She never thought to check next door,
her waist was thinner more and more.
She wondered where she ought to go,
how to survive the night of woe.

Longing for the morning light,
and for her master’s food delight.
At dawn she hid away in fear,
folded close her wings so near.

What strange force could this be now?
She saw that duckling, oh and how—
straight into her bowl it strode,
slurping, gulping, crumbs it mowed.

The hungry goose then asked in dread:
“What will I eat? I’ll starve instead!”
She spread her wings without delay,
and pecked the duckling right away.

The neighborhood was quickly stirred,
Mother Duck had soon been heard.
Shocked to see her child in fright,
his little bill bruised from the fight.

She found her strength and quacked aloud,
her duckling sobbed, the noise was proud.
She scolded Goose with sharp reproach—
it all could’ve been solved by approach.

“You could have spoken, calm and fair,
instead of pecking everywhere!”
She raised her beak and cried anew:
“That’s not the way, dear Goose, for you!”

She grabbed her duckling from the bowl,
a lesson learned, that was the goal.
“Who covets food that isn’t his,
a model child will never be!” — it is.

The duckling bowed, so small, so meek,
from all that pecking, feeling weak:
“Please forgive me, Auntie Goose,
for tasting what belonged to you.

That sweet pastry lured me near,
we seldom have such treats, I fear.”
But the angry Goose replied,
still with haughty, heavy pride:

“By all my goosey honor’s name,
you won’t touch my plate again the same!”
The Mother Duck laughed loud and clear,
“Not a single bite you’d spare, I hear!

So much for your goosey pride,
when begging scraps from all outside.
Just look at my duckling here—
he’ll grow up strong, have no fear!

Yes, yes, Auntie Goose, you see,
my clothes are tight as they can be.
Each new day I grow and grow,
to the sky one day I’ll go!”

“Hear this cheeky little chap—
he’ll grow to be a grand old drake!”
Mother Duck cut in with haste,
gave a peck and made her case:

“Don’t scowl and don’t deride,
be a better guide with pride.
Your goslings tear the yard apart,
my house is a broken heart!”

She grabbed her duckling, plump and round,
before a bigger fight was found.
The little one just followed home,
knowing trouble soon would come.

With scolding words he’d go to bed,
on straw that poked his little head.
Over his bill her voice would glide,
even in dreams it would reside:

“Joking here is not the way,
at home you’ll have your treat one day.
So long as you roam and stray about,
that’s my ducky verdict—out!”