Razmaženost… ta čudna biljka što nikne iz najbolje zemlje. Roditelji misle da zalivaju ljubavlju, a ispadne da rastu mali prinčevi i princeze koji očekuju da svet okrene tri puta samo zbog njihovog „hoću sad!“.
A zapravo, niko se ne rađa razmažen. To se polako izgradi — kao kad baba dodaje još „samo jednu kašiku šećera“, pa ode kazan u falš.
Najčešće sve počne vrlo nevino. Dete malo zapevuši, malo se naljuti, a roditelj da bi izbegao plač — popusti. Jednom, pa drugi put, pa treći… i hop — nastane mali komandant koji diriguje kućom. Roditelji često misle da time daju mir, ali u stvari uče dete da svaki „ne“ može da se pretvori u „dobro, ajde“. A deca su, da prostiš, mali genijalci za testiranje granica.
Druga stvar je ona moderna boljka — previše poklona, premalo granica. Danas je sve dostupno, sve šareno, sve mami. I onda dete ima punu sobu igračaka, ali opet kaže: „Nema ništa da se igram!“ A stariji su uvek govorili: „Ko ima previše, ne ume da ceni.“ I ta rečenica, koliko god zvučala starinski, i dalje pogađa pravo u centar.
Razmaženost često dolazi i kad roditelj stalno „pegla“ put detetu. Priprema torbu, veže pertle, rešava sukobe umesto njega, uklanja svaku prepreku kao da vodi mali kraljevski karavan. Ali dete koje nikad nije osetilo da može samo — postane nesigurno. A nesigurnost i razmaženost su kao blizanci — idu zajedno i stalno se gurkaju.
I naravno, tu je i ona tiha greška: kada detetu dajemo sve, a ne tražimo ništa zauzvrat. Ni da pomogne, ni da sredi igračke, ni da kaže „hvala“. A zahvalnost je kao lekovita biljka — ako je ne nauči rano, kasnije teško raste.
Dobra vest? Razmaženost nije kraj sveta. To je samo navika. A navike se mogu menjati, pogotovo kad se uvode blage, jasne granice i kad roditelj počne da govori čvrsto, ali nežno: „Volim te, ali ovo neće moći.“
Kad dete shvati da ljubav nije isto što i popuštanje, da „ne“ ne znači kraj sveta, i da se poštovanje ne dobija stampanjem nogom, nego ponašanjem — stvari se veoma brzo dovedu u red.
I opet, kao što bi rekli naši stari: „Nije dijete krivo što je razmaženo — nego što ga nismo učili na vreme.“
A pravo vreme za učenje je baš sada. Danas. Uz malo strpljenja, malo humora, i onu toplu roditeljsku mudrost koja kaže: dete raste iz primera, ne iz popusta.
A kad sve krene kako treba, videćete — u jednom trenutku vaše nekadašnje „razmaženo“ zlato doći će samo, zagrliti vas i reći: „Mama, tata, hvala.“
E, to je onda pravo vaskršnje čudo u sred običnog dana.
Razmaženost… ta čudna biljka što nikne iz najbolje zemlje. Roditelji misle da zalivaju ljubavlju, a ispadne da rastu mali prinčevi i princeze koji očekuju da svet okrene tri puta samo zbog njihovog „hoću sad!“.
A zapravo, niko se ne rađa razmažen. To se polako izgradi — kao kad baba dodaje još „samo jednu kašiku šećera“, pa ode kazan u falš.
Najčešće sve počne vrlo nevino. Dete malo zapevuši, malo se naljuti, a roditelj da bi izbegao plač — popusti. Jednom, pa drugi put, pa treći… i hop — nastane mali komandant koji diriguje kućom. Roditelji često misle da time daju mir, ali u stvari uče dete da svaki „ne“ može da se pretvori u „dobro, ajde“. A deca su, da prostiš, mali genijalci za testiranje granica.
Druga stvar je ona moderna boljka — previše poklona, premalo granica. Danas je sve dostupno, sve šareno, sve mami. I onda dete ima punu sobu igračaka, ali opet kaže: „Nema ništa da se igram!“ A stariji su uvek govorili: „Ko ima previše, ne ume da ceni.“ I ta rečenica, koliko god zvučala starinski, i dalje pogađa pravo u centar.
Razmaženost često dolazi i kad roditelj stalno „pegla“ put detetu. Priprema torbu, veže pertle, rešava sukobe umesto njega, uklanja svaku prepreku kao da vodi mali kraljevski karavan. Ali dete koje nikad nije osetilo da može samo — postane nesigurno. A nesigurnost i razmaženost su kao blizanci — idu zajedno i stalno se gurkaju.
I naravno, tu je i ona tiha greška: kada detetu dajemo sve, a ne tražimo ništa zauzvrat. Ni da pomogne, ni da sredi igračke, ni da kaže „hvala“. A zahvalnost je kao lekovita biljka — ako je ne nauči rano, kasnije teško raste.
Dobra vest? Razmaženost nije kraj sveta. To je samo navika. A navike se mogu menjati, pogotovo kad se uvode blage, jasne granice i kad roditelj počne da govori čvrsto, ali nežno: „Volim te, ali ovo neće moći.“
Kad dete shvati da ljubav nije isto što i popuštanje, da „ne“ ne znači kraj sveta, i da se poštovanje ne dobija stampanjem nogom, nego ponašanjem — stvari se veoma brzo dovedu u red.
I opet, kao što bi rekli naši stari: „Nije dijete krivo što je razmaženo — nego što ga nismo učili na vreme.“
A pravo vreme za učenje je baš sada. Danas. Uz malo strpljenja, malo humora, i onu toplu roditeljsku mudrost koja kaže: dete raste iz primera, ne iz popusta.
A kad sve krene kako treba, videćete — u jednom trenutku vaše nekadašnje „razmaženo“ zlato doći će samo, zagrliti vas i reći: „Mama, tata, hvala.“
E, to je onda pravo vaskršnje čudo u sred običnog dana.
Нема коментара:
Постави коментар