Gde roditelji greše u ranom dobu deteta — i kako se to da ispraviti bez mnogo galame
Kažu stari ljudi da se kuća gradi od temelja, a dete od prvih dana. I stvarno, sve ono što kasnije cveta — ili ponekad malo škripi — najčešće je posejano baš u ranom detinjstvu. Danas se roditelji trude kao nikad pre, ali paradoksalno, baš u tom trudu znaju da preteraju, pa zapetljaju i sebe i svoje čedo kao vunicu u majstorskim rukama mačke.
Najčešća greška, onako prva i najglasnija, jeste kada odrasli pokušaju sve da urade umesto deteta. Iz najbolje namere, naravno. Ali dete koje nikad nije probalo samo da veže pertle, teško će steći veru u svoje ruke. Ponekad je dovoljno samo zastati i reći: „Ajde ti probaj, mama/tata te gleda.“ To detetu otvara čitav svet, a roditelju oslobađa jednu neuronu napetu živu.
Druga česta zamka je ona nevidljiva — prevelika zaštita. U želji da se detetu ne dogodi ništa loše, roditelj stvori mehur oko njega. A dete, ko dete, trebalo bi da ogrebe koleno, da padne sa trotineta jednom u životu, da se malo popne na drvo i siđe bar uz pola plača. To su sitne borbe koje grade hrabrost. Stariji bi rekli: „Neka ga, neka se malo kali – što se pre savlada mali strah, manje će biti veliki.“
Treća stvar, i to ona koja najviše ume da zapekne, jeste kada roditelj kratko „preskoči“ slušanje. Danas se živi brzo, sve leti, zvoni telefon, prijatelj šalje poruku, šerpa kipi. A dete dođe s pitanjem života i smrti: „Zašto oblaci stoje?“ Ako ga u tom trenutku ne saslušamo, polako učimo dete da njegovo čuđenje, radost i mašta nisu važne. A zapravo — to su najčistiji trenuci detinjstva. Važniji nego ijedna notifikacija.
Tu je i ona greška koju pravimo svi mi, pa taman imali trideset diploma iz roditeljstva: želimo da dete bude „savršeno“. Pa ga upoređujemo — komšijsko već čita, sestričina već piše pesme, a naše… našminkava psa. I onda se brinemo. Ali svako dete je svet za sebe. Vreme će pokazati da ono što smo smatrali „kašnjenjem“ često ispadne samo drugačiji ritam rasta. Kao cveće — neko se otvori u zoru, neko tek kad se sunce dobrano popne.
I na kraju, možda najtiša greška — kada roditelji zaborave da budu nežni prema sebi. Dete raste lako uz roditelja koji zna da nije robot i koji ume da kaže: „Izvinjavam se, pogrešio sam.“ To je lekcija koja decu čini boljim ljudima nego ijedna slika savršenog roditelja.
Roditeljstvo u ranom dobu nije maraton u kojem treba prvi stići, nego nežna šetnja u kojoj se zastaje, osluškuje i uči zajedno. Sve što treba detetu već nosite u sebi — ljubav, strpljenje i onu staru mudrost koja kaže da se čovek oblikuje toplom rukom, a ne vikom.
A kad sve drugo zakaže — napravite palačinke. Nekako sve bude lakše uz jednu toplu palačinku i dečiji osmeh koji se lepi za dušu.
Нема коментара:
Постави коментар