🌸 Roksandina kuća na sred sela
(Priča o Neni i nani Roksandi)
Na sred sela, kraj makadamskog puta, stajala je bela kuća.
Nije bila najveća, ni najbogatija, ali kad bi joj prišao, odmah bi osetio da u njoj živi duša.
Podigla ju je nana Roksanda, žena punačka, vedrog lica i blagih plavih očiju.
Nosila je maramu svakog dana, čistu kecelju i uvek imala blag osmeh, onaj koji topi i sneg i brige.
U selu su je svi zvali Rosa, a njene ruke bile su svetinja — neumorne, vredne i tople.
Posle rata, dok su mnoge žene kukale nad sudbinom, ona je ćutala i radila.
Sama je podigla kuću pored četiri ćerke, gajila stoku, orala i sejala, kuvala, pravila sir i kajmak, i svako jutro dočekivala s pesmom.
Na pijaci su ljudi govorili:
— „Od Roksande kupi, to je čisto i pošteno!“
I stvarno, njen sir je bio melem, kajmak — san, a lepinje na plotni smederevca imale su miris doma kojeg danas nema.
Kuća je bila domaćinska — s jedne strane mlekar, s druge sušara, a u uglu veliki ambar od cigle i drveta, kao u Banatu.
Na ogradi se verala loza, a pred mlekarom cvetale muškatle.
U dvorištu — dud, orasi, jabuke, kruške, šljive i dženarike.
Sve što bi pogledao — život i red.
Vode nije bilo osim sa bunara, ali i bez slavine — sve je blistalo i disalo čistoćom.
U toj kući rasla je devojčica Nena — mršava, smeđe kose vezane u konjski rep, pravilnih crta lica i zelenih očiju koje su sijale kao trava posle kiše.
Ona je bila njen mezimče, dete koje se svuda motalo oko nane — po dvorištu, šupi, mlekaru, i među kokoškama.
Nena je imala tri mace, male kao miševi, koje je hranila na cuclu.
Smejala se dok bi im mleko curilo niz brkove.
Nana bi samo odmahivala glavom, pa šapnula:
— „E, dete, ko zna, možda ćeš ti biti neka pesnikinja ili lekar duša!“
U kući je uvek bilo posla, ali i pesme.
Nena je naučila da veze, šije i hekla, da mesi testo i sipa mleko u glinene činije, ali najvažnije — da u svemu vidi ljubav.
Deda Đorđe bio je drugačiji.
Mršav, prgav i galamdžija, više je voleo svoj podrum s rakijom nego dvorište.
Nije mnogo mario za decu, a ni za priče.
Zaglavio je jednom i u zatvor — sedam dana, jer nije hteo da pusti jedno dete u školu.
Ali nana je sve popravljala svojim mirom.
Ona je bila stub kuće — kad bi ona ćutala, ćutalo bi i selo.
Nena je najviše volela noći kod nane.
Spavale su zajedno, dok je deda hrkao u drugoj sobi.
U sobi je mirisalo na sapun, lavandu i toplo mleko.
Posteljina je šuškala, a jastuci od perja bili su veliki kao planine.
Kad bi se uvukla pod ćebe, nana bi šapnula:
— „Spavaj, dušo moja, čuvaju te anđeli i dud ispred kuće.“
Napolju bi vetar šuštao po krovu, sneg bi škripao, a Nena bi udisala miris furune, masti i svežeg kajmaka.
Tako toplo — i kad je zima ledena.
Dani su prolazili između dudovih grana, mirisa lepinja i škripanja bunarskog vitla.
Tu, među orahom i mlekarom, raslo je jedno detinjstvo puno smisla — bez igračaka, ali s ljubavlju koja traje i danas.
✨ Pouka:
Postoje kuće koje nisu velike, ali u njima stanuje ceo svet.
Postoje žene koje ne nose krune, ali nose plemenitost u svakoj gesti.
I postoje deca koja pamte — ne zidove, već dušu doma.
Roksandina kuća na sred sela bila je upravo takva —
srce jednog vremena, koren jedne žene i svet koji još miriše na detinjstvo. ❤️
Нема коментара:
Постави коментар