🌸 Nenina Nana Rosa – Kuća na sred sela
(Priča o veri, radu i ljubavi)
Na sred sela, malo uvučena od makadamskog puta, stajala je kuća okrečena u belo, sa zelenim kapcima i dudom ispred.
Nije bila najveća, ali bila je najživlja — u njoj se čulo mukanje krava, kokodakanje kokošaka, lavež psa Žuće i smeh male Nene.
Kuću je podigla nana Roksanda, koju su svi zvali Rosa.
Bila je žena srednje visine, toplog lica i blagih plavih očiju.
Nosila je maramu s ukusom, čistu kecelju, i uvek je mirisala na sapun i hleb.
Njene ruke su radile od svitanja do sumraka — da sve blista, da svi budu siti i mirni.
U dvorištu se sve znalo: levo mlekar od dasaka, desno sušara, u uglu veliki ambar i bunar s hladnom vodom.
Po dvorištu su šetale patke, a pas Žuća, mali kudravi, pratio nanu u stopu.
Tri mace su spavale na suncu, a Nena ih je hranila na cuclu, smejući se dok bi im mleko curilo niz brkove.
Nana bi tada zastala i rekla:
— „Pusti ih, Neno, svako dete Božije voli toplu ruku.“
Ustajala je pre zore, kad se magla još valjala po livadama.
Uzela bi kofu i krenula da muze krave, dok bi Nena s prutom išla za njom i pomagala da ih otjera na pašu.
Posle bi zajedno cedile mleko, pravile sir u drvenim karlicama i kajmak od kog bi cela kuća mirisala.
Uveče, kad bi sunce leglo iza šljivika, nana bi iznela korpu i sela da plete.
Nena bi joj pravila društvo, crtala po zemlji ili hranila patke.
Nikad se nije žalila, iako su dani bili dugi, a leđa umorna.
U svakoj muci ona je videla smisao — „Ako radiš s ljubavlju, umor postaje molitva,“ znala je reći.
I svake večeri, kad bi zvezde zasjale nad selom, nana bi izašla ispred kuće, skinula maramu s glave, pogledala ka istoku i tiho se pomolila:
— „Bože, daj snage, da sutra opet bude dana, i da se ovo dete uvek seća dobrote.“
Nena bi stajala kraj nje, mala i ozbiljna, gledala u nebo i prekrstila se, baš kao što ju je nana naučila.
Tada bi vetar zašumio dudom, a kuća kao da bi prodisala tišinom i verom.
Tako je rastao život pod krovom od ljubavi i molitve.
U toj kući su se rađale pesme, toplina i snaga koja se ne zaboravlja.
✨ Pouka:
Neke žene ne osvajaju svet — one ga čuvaju.
Njihove ruke hrane, njihova molitva greje, a njihova dela ostaju zauvek.
Takva je bila Nana Rosa — stub kuće na sred sela, i temelj duše svoje unuke Nene. ❤️







Нема коментара:
Постави коментар