Uspavanka uz astronauta Orionka
U jednoj tihoj galaksiji, gde se planete vrte kao šarene karamele, postojala je najneobičnija železnica na svetu — zvezdana pruga.
Po njoj je svake noći vozio astronaut Orionko, mali astronaut s bradicom od svetlosti i očima koje su sijale kao dve komete.
Njegov voz nije bio običan: svaki vagon imao je svoju čaroliju.
Plavi je pevao, žuti je svetleo, crveni je grejao, a zeleni pričao priče koje ume samo svemir da šapne.
Jedne mirne noći Orionko je zaustavio voz baš iznad Zemlje, tik iznad jednog malog gradica.
Tamo je kraj prozora kuće, sedelo dete koje nikako nije moglo da zaspi.
Gledalo je u nebo i šaptalo svoju želju:
„Voleo bih da bar jednom vidim kako izgleda svemir…”
Orionko je tada spustio lestve od mesečine.
„Dođi“, rekao je tiho, kao da se boji da probudi zvezde.
„Zvezdani voz vozi samo dobra srca.“
Dete je zakoračilo, selo u plavi vagon — a on je odmah počeo da pevuši najmekšu uspavanku u svemiru.
Proleteli su pored Saturnovih prstenova, koji su zveckali kao zlatne narukvice.
Pored Jupitera, koji je izgledao kao džinovski kolač zemića.
Kroz maglicu koja se presijavala kao dugina prašina.
Pored venere koja je svojom lepotom ocarala ceo svemir i time pokazala ljubav svoj deci ovoga sveta.
I Marsa koji je bacao svoje strelice navodeci putanjom gde su dokacili i Mesec koji je obasjavao ceo put. Sve je delovalo očaravajuće!
Kada su se vraćali ka Zemlji, Orionko je detetu poklonio mali ključić svetlosti.
„Kad god poželiš da se vratiš“, rekao je, „samo ga stavi na svoj prozor. Moj voz će te prepoznati.“
I od tada, mali decak je svake noci pred spavanje cekao da svetlo zatreperi na prozoru —da se pojavi
zvezdani voz astronauta Orionka kako bi sa njim utonuo u najlepse snove.







Нема коментара:
Постави коментар