“Kad je Deda Mraz bio mali” Autor Nelly Poerich
U dalekom selu pod planinom, gde sneg šušti kao stari papir, stoji kućica od drveta i dima.
Na pragu — mali Nikola, još ne zna da će jednog dana postati Deda Mraz.
Nos mu crven kao dugme, a u rukama poklon koji je sam smislio — orah, jabuka i pismo ispisano krivim slovima:
„Za onog ko se večeras nasmeje.“
Pored ognjišta baka krpi čarapu, a dim iz lule Svetog Nikole širi miris borove smole.
Nikola ga gleda i upita:
— Zašto daruješ svima, kad tebe niko ne daruje?
A Sveti Nikola se nasmeši i kaže:
— Kad daruješ, sine, tada primaš ono što je nevidljivo — mir, dobrotu, blagost.
To su darovi što se ne pakuju, ali ostaju zauvek.
Te noći mali Nikola nije spavao.
Sanjao je kako pahulje postaju konji, a zvezde zveče kao zvončići.
U snu mu Sveti Nikola pruži crvenu kapu i reče:
„Jednom ćeš ti, kad porasteš, nositi radost na svojim leđima.“
Probudio se u zoru, ogrnuo kaput od bakine vune i krenuo kroz sneg da ostavi prvu jabuku pod tuđim prozorom.
Nije znao da je tada počela legenda —
da se od tog malog Nikole rodio veliki Deda Mraz.
I od tada, svake zime, kad vetar zazveči između borova,
čuje se dečji smeh i šapat i poneko ime,
„Daruj, pa makar to bio samo osmeh.“

Нема коментара:
Постави коментар