Planirao mali Miša,
samo kiša da se stiša.
Autobusom da se vozi,
samo mama da se složi.
Molio je mnogo puta,
al’ je često bila ljuta.
I danas je molio,
koju suzu i prolio.
Viče mama, ne da strogo,
čini mu se, baš je mnogo.
Jaknicu pod mišku smot’o,
tvrdoglavko pravi post’o.
Ne pita je Miša više,
složi priču, pa joj zbriše.
Misli mama: „Vredelo je“,
misli Miša: „Uspelo je.“
Stanica je iza parka,
naspram radnje strika Žarka.
Zaklonio torbom lice,
kad stigoše dve sedmice.
S kondukterom krišom prođe,
do vozača brzo dođe.
Vozikao se celog dana,
glad mu posta vožnji mana.
od muke je i zaplak’o.
Sa Petlovog na Julino,
s Labudovog na Banovo.
Da l’ još koje brdo ima?
Trolejbus se dobro cima.
„Do Zvezdare još ću stići,
ali kako kući prići?!
kakva li me čeka kazna?
Preter’o sam, sada vidim,
treba i sam da se stidim.“
Нема коментара:
Постави коментар